Pismo 10.
VILA ČAROBNICA
(Odlomak iz nezavršenog romana "Zadruga Suvarija")
Autor: Slobodan Anić
Probudilo me neštougodno teško na mojim grudima. Promeškoljila sam se i pokušala da to uklonim. Bila je to nečija ruka. Sad se pomerila do moga obraza.
"Budna si, ljubavi?", upitao je Andrija i spustio lagani poljubac na moje usne.
U trenutku sam se setila svega.
"Šta ćeš ti u mojoj sobi!?", uzviknula sam glasnije nego što je trebalo.
"Ššš", rekao je i prstima mi stisnuo usne. "Probudićeš ostale".
Ti ostali su bili Nenad i Nevena koji su imali sobe na istom spratu. Deda i Anđela su spavali u prizemlju.
"Idem da se istuširam", besno sam rekla i pošla u kupatilo.
"Polako", reče i obuhvati me rukama. Iščezla sam u njegovom zagrljaju i prislonila glavu na njegova široka dlakava prsa. Miris njegovog tela me izluđivao. "Zar nismo rekli da ćemo zajedno pod tuš?"
"Hajdemo", rekla sam jer nije bilo vreme za raspravu. "Da ne zakasnimo na čaj kod veštice."
Opet mi je spustio lagani poljubacna usne.
"Zamoliću te nešto", rekao je. "Nemoj koristiti reč 'veštica'. Ima uvredljivu konotaciju, a nemaš nikakvog razloga da se tako odnosiš prema njoj."
"Dobro, onda čarobnica", rekla sam, ponosna na svoje poznavanje jezika.
"To može", rekao je Andrija. "Znači otprilike isto, a nema uvredljivu konotaciju. Nego, hajdemo!"
Odvukao me pod tuš i pustio skoro hladnu vodu, onakvu kakvu i ja volim.
Anđela nas je čudno pogledala kad smo prošli kroz kuhinju izlazeći na kuhinjsku terasu.
"Šta golupčići žele?", upitala je poluironično.
"Ništa, svratili smo samo da te pozdravimo. Idemo kod Dare na čaj."
"Zavidim vam", rekla je Anđela. "Znajući Daru, to neće biti samo čaj nego prava gozba."
Zastrepela sam od najavljenog gostoljublja jer nisam želela da ovako rano pretovarim stomak.
Izašli smo na ledinu gde je Andrija sinoć ostavio 'leteći tanjir' i začudila se kad sam videla da se pljosnata kupola blista na suncu. Sinoć nije postojala kupola.
"Podigao sam sinoć kupolu da noćna magla ne pokvasi sedišta i ćilim", reče Andrija držeći u ruci nešto što je ličilo na daljinski upravljač. Pritisnuo je neku tipku i dva dela kupole nestadoše u podu letilice, sa jedne i druge strane.
"Sedi i priveži se!" zapovedi Andrija pokazujući remen na rukohvatima fotelje.
Iako mi se sviđalo što je tako odlučan, ipak pomislih da bi mogao biti malo blaži.
"Letećemo brže i na većoj visini", objasni mi Andrija svoju grubost.
Otišao je do table sa komandama i ispritiskao više tipki. Zatim je došao, seo na dvosed i vezao se kao i ja. Tek što je to učinio letilica poče da se diže pravo u vis kao lift. Uzdigli smo se na visinu desetospratnice. To sam nepogrešivo mogla da ocenim jer sam sa visinom spratova imala iskustva iz Vašingtona.
Andrija je i dalje mirno sedeo i gledao me pa sam zaključila da je programirao let i uključio automatskog pilota, ako to može tako da se nazove, jer, ovo je više ličilo na leteći ćilim iz bajki iz hiljadu i jedne noći nego na moderne letilice.
"Kako je moguće da Slavija, mala i relativno siromašna zemlja, ima ovakvu letilicu, a Amerika, najmoćnija zemlja na svetu, nema. Ko je izumeo ovu letilicu? Neki novi Nikola Tesla?"
"Pa… Znaš li onu izreku 'Sve se može kad se dvoje hoće'?"
"Znam", odgovorila sam nasmejavši se, "ali mi se čini da ne glasi tačno tako, da ima jednu reč više."
"U pravu si", potvrdi Andrija, "ali upravo je ta reč ključna. Naime, letilicu je izumeo sedamnaestogodišnji gimnazijalac da bi mogao da uzleti do sedamnaestog sprata i uđe kroz prozor kod svoje devojke. Njen otac je inženjer pa je stvar ispitao i, eto letećeg ćilima."
"Ali, čime se pokreće? Ne čujem nikakav motor."
"I nema ga", zavrte Andrija glavom. "Pokreće se na ljubav."
"Ma daj, Andrej", naljutih se.
"Šta, ne veruješ? Pa šta ti misliš, na šta se pokreće?"
"Na struju", lupila sam. "Svetle lampice na kontrolnoj tabli."
"To si dobro zapazila, ali nisi u pravu", reče Andrija. "To je kompjuter pomoću koga se upravlja. On radi na baterije, ali letilica ne."
"Pa na šta onda?"
"Ne smem da ti odam tehničku tajnu", reče Andrija. "Neka tvoji pošalju špijune-eksperte da to otkriju, ako žele."
"A ti da ih odmah pohapsiš", rekla sam jetko.
"Pa to mi je posao", sleže on ramenima.
"Stvarno, Andrej", počela sam da molim, "na šta?"
"U redu, reći ću ti. Koristi istu onu silu protiv koje se bori, samo suprotnog usmerenja."
"Gravitaciju!", uzvinula sam.
Andrija je klimnuo i napravio krug prstom.
"Antigravutaciju", zaključila sam.
"Pametno moje malo", rekao je Andrej i zagrlio me.
Prela sam kao mačka. Naslonila sam se leđima na njegova široka prsa i sada se najzad posvetila proučavanju krajolika. Sa ove visine Šumadija je izgledala još lepše nego sa zemlje. Livade, šumarci, oranice, voćnjaci, vinogradi, promicali su na više od pedeset metara ispod nas. Na severu sam ugledala srebrnkastu traku velike reke koja je sa ove visine izgledala tako mala. Videla se i Gradina prikazujući se poput dečje građevine od lego-kockica. Pored samog Dunava ugledah neku staru građevinu.
"Šta je ono pored Dunava?", upitah Andriju.
"Jerinin Grad, tvrđava iz petnaestog stoleća", objasni mi Andrija.
Pojam mi je bio poznat iz literature ali…
"Pa zašto mi Deda nije pokazao kad smo bili u Gradini", rekoh glasno.
"Zavisi šta ste tamo radili", reče Andrija.
"On i Nenad su bili u sudu ili katastru, a ja sam bila sa Nenom u restoranu "Lipov lad", odgovorih.
"Eto ti objašnjenje", reče Andrija. "Nena verovatno nije smatrala za potrebno da ti pokaže tvrđavu, verovatno joj to nije bilo ni na kraj pameti."
Letilica je već prevalila rastojanje do jezera Voden i spustla se na ledinu pored jezera potpuno sama, bez Andrijine navigacije; da, već je bio programirao za to. Andrija spusti kupolu i povede me prema jezeru.
Dara izroni iz jezera obučena samo u svoju kosu. Začudo, to mi više nije smetalo; naučila sam već da je prihvatam takvu.
"Dobro mi došli, deco", reče. "Raduje me što vas opet vidim, a raduje me i što se volite. Biće malih Spasića, ako bog da."
Meni ponovo buknuše obrazi, ko zna koji put od kako sam upoznala Andriju.
"Nemaš zašto da se stidiš, Sami. Nema u tome ničeg lošeg. Čovek treba da se stidi samo kad učini nešto loše sebi ili drugima. Ako ima savesti, naravno."
Išli smo prema Darinoj terasi dok se jutarnja izmaglica dizala i iščezavala u visinama.
"Hoćete li odmah čaj ili ćete možda prvo da malo plivate? Ja sam upravo završila."
Andrija i ja se pogledasmo i potrčasmo ka jezeru. Ja sam na sebi imala samo letnju haljinicu bez ičega ispod. Andrija mi pomože da je skinem. Pokušah da se pobunim, ali mi on stavi prst na usne.
"Ne činimo ništa loše, ni sebi ni drugima", reče i skide svoju majicu i bokserice.
Voda je bila ugodno sveža i mi smo uživali u njoj. Shvatila sam da je naše jutrošnje tuširanje bilo suvišno i pogledom tražila po obali nešto nalik na tuš, ali ne nađoh.
"Čista je voda", obavesti me Andrija polivajući me šakama, "nema potrebe za tuširanjem."
Voda nije bila bistra kao u planinskim vodama sa kamenitim dnom, ali jeste bila čista. Nije tu bilo nikakvog zagađenja, nikakve prljave tehnologije. Konji su imali svoje jezero, ali oni su čiste životinje, tako da je i donje jezero bilo čisto, čistije od nekih koja žive od turizma.
Sedeli smo posle na osunčanoj terasi u pletenim naslonjačama sušeći se na blagom jutarnjem suncu. Primetih da sunce nije onako vrelo kao onoga dana kada sam dobila zadatak da izveštavam iz Slavije i shvatih da dolazi jesen. Prva pomisao u vezi toga bio mi je drvored kestenova u našem vrtu u Pensilvaniji. Tata je odavno hteo da ih poseče, ali bih se ja pobunila jer sam se kao dete pod njima najlepše igrala. Sem toga,volela sam da ih pečem na plotni šporeta i da se vrišteći smejem kad bi se raspukli i odleteli u neki skriveni kutak mamine kuhinje. Potraga za njima je bila prava avantura.
Ugodno je zamirisalo kada je Dara iznela čaj. Umesto šećera iznela je med u plitkoj drvenoj posudi koja je imala poklopac-zatvarač sa navojem.
"Je l' to zastrug?", upitah ne toliko iz potrebe za obaveštenjem koliko da pokažem svoje znanje čak i tih zastarelih i nevažnih reči u doba stakla i plastike.
"A ti znaš šta je zastrug!?", začudi se Dara.
Ovako dremljivoj, na jutarnjem suncu, činila mi se mila, kao devojčica mlađa od mene.
"Znam, pročitala sam mnoge knjige na slavinskom, odnosno srpskohrvatskom jeziku", pohvalih se.
"Pa ne bih rekla da je to tako česta reč", reče Dara.
"I nije; zato sam je i zapamtila", odvratih. "Imala sam, dok sam studirala, sveščicu sa retkim rečima. Pokazala se vrlo korisna na ispitu, jer smo imali profesora koji je tražio da znamo upravo te reči. Verovatno je imao cilj da nas ne pusti na ispitu. Mnogi sjajni studenti su tako i pali, ali – ja sam prošla."
"Pametna si ti glavica", reče Andrija grleći me. Meni bi neprijatno pred Darom pa pokušah da se oslobodim.
"Nemaš čega da se stidiš, Samer", reče Dara. "Ljubav je nešto najlepše što su bogovi podarili čoveku. Uživajte u ljubavi dok ste mladi jer starenjem ljubavni zanos se gubi, izvetri kao što izvetre svi kvaliteti vina u otvorenoj posudi; uvene kao što uvene cvet bez vode."
Jesi li ti, Daro, nekad volela i uživala u ljubavi, pomislih ne nameravajući da zaista postavim to pitanje.
"Ja sam mog Živka odmah volela bez zazora i stida. Nema u ljubavi ničeg lošeg i sramnog. To su nam popovi nametnuli taj neki moral istočnih naroda kod kojih je žena vlasništvo muža."
Ovo je opet zazvučalo kao odgovor na moje nepostavljeno pitanje. Sad sam bila gotovo sigurna da Dara, ali i Andrija, na neki način čuju ili bar pretpostavljaju moje misli.
"Svi ljudi imaju tu sposobnost, Samer", odgovori mi Dara naglas, "Samo je većina zanemari i ne neguje. To je empatija, da ti prevedem na jezik koji poznaješ. Znam da tu latinsku reč prevode kao saosećanje, ali to nije potpuno tačan prevod. To je mnogo više od saosećanja. Kada se beba tek rodi, ne zna da govori, ali majka nepogrešivo zna da li je beba gladna, mokra ili je nešto boli. Isto važi i za oca koji provede više vremena uz svoje dete. S druge strane, i deca znaju šta njihovi roditelji misle i osećaju, kasnije se to prenosi i na druge. Kad bi se taj osećaj negovao i razvijao, vremenom bi svi ljudi postali telepate. Ali ne, mi se otuđujemo jedni od drugih, štitimo svoju individualnost zaboravljajući da je čovek društveno biće i da samo u zajednici može da se potpuno ostvari i kao individua. Pogledajte ljude u velikim gradovima; većina ih je usamljena i nesrećna. A zašto?, Zato što su se sami izolovali od društva, brinući svako svoju brigu, gledajući kako da steknu što više novca, kako da napreduju u poslu, kako da steknu što bolju poziciju u društvu. Tu se drugi ljudi ne doživljavaju kao braća i susedi nego kao suparnici, gotovo neprijatelji. Kako da tu čovek bude srećan?"
Andrija se oprezno nakašlja. "Daro, prošla su ta vremena. To je bilo pre revolucije. Oće Sami da pomisli da smo mi neki nesretan narod."
"Naravno, naravno", trže se Dara. "Oprostite, deco, zanela sam se. Nekad zaboravim u kom vremenu živim."
Ustala je i otišla u kuću. Vratila se noseći pladanj sa vrućim hlepčićima ili lepinjama, kako to ovde zovu. U drugoj je nosila zastrug sa slatkom pavlakom.
"Evo, prihvatite se šta je bog dao, da ne pijete čaj na gladan stomak." Nasmejala se. "Moj Živko je imao običaj da kaže 'Kako da jedem na prazan stomak'. Posle toga bi pio pivo ili vino. Voleo je kapljicu veseli Živko.
"A je l' pio rakiju?", upita Andrija.
"Nije u to doba još bilo rakije. Inače bi se skombrljao sa neke građevine, veselnik."
"A šta je radio vaš muž?", upitah.
"Radio je svašta i sve je umeo. Što vidi to napravi. On je napravio prvu crkvu u Gradini."
"Kako? Znači bio je hrišćanin!?", začudih se.
"N-nee. Ni oni koji su ga unajmili da gradi crkvu još nisu bili hrišćani. U Gradini tada, svi smo bili staroverci, rodnoverci, ili jednostavno Sloveni."
"A vi ste i tada bili prvosveštenica?"
"Ne. To zvanje tada nije ni postojalo. Imali smo vrača, duhovnog starešinu koji je rukovodio seoskim ritualima i obredima, kao ja juče na Perunov dan. Sad sam vračara, ženski vrač, pa su me zato i nazvali prvosveštenicom. A to zato jer sam jedini rođeni staroverac, svi ostali su rođeni kao hrišćani ili muslimani. Zanimljivo je da su među novim starovercima najbrojniji muslimani – Bošnjaci, čak i Asirci."
"Asirci!?", začudih se.
"Tako zovemo Sirijce, lakše je za izgovor."
"Otkud oni?"
"Zadržali su se kod nas šesnaeste, kad im je Evropa zatvorila granice. Bežali su od građanskog rata u svojoj zemlji koji im je proizvela Amerika u želji da im promeni vladajući režim i nametne svoje vrednosti, odnosno kapitalizam. Pod navodnom borbom za ljudska prava srušili su vladajuće režime u više arapskih zemalja dok nisu uvideli da drugim narodima ne treba nametati svoje vrednosti i oblike vladavine. To je isto kao kad bi patuljku dao odeću džina, ili obratno. Shvatili su to Amerikanci tek kad su u Severnoj Koreji dobili po gubici, kao da im nije bio dovoljan Vijetnam da izvuku pouku."
Setih se nesretne 2035. kad je moja zemlja pokušala da obori režim u Severnoj Koreji. Dobili smo po labrnji i shvatili da nismo toliko moćni protiv naroda koji želi da sačuva svoju posbnost, samosvojnost.
"Samo su hteli da unište komunizam", pokušah da opravdam spoljnu politiku svoje zemlje.
"A zašto? Šta je u komunizmu tako loše?"
"Ljudi su obespravljeni, nemaju demokratske institucije", pokušah ponovo.
"Ali imaju sve što im treba i – niko ih ne pljačka", reče Dara.
"Osim sopstvene vlasti", primetih jetko.
"Ali, to je njihova vlast, neka se sami izbore sa njom, a ne da im Amerika kroji kapu."
"Pa nije to Amerika, nego multinacionalne kompanije", rekoh, "one upravljaju i Amerikom i celim svetom."
"Nikud nas ne vodi ova rasprava", prekide nas Andrija. "Vidim da si svesna da svetom upravlja međunarodni kapital, odnosno Njegovo Veličanstvo Novac. E, zato smo ga mi ukinuli.Može i bez njega da se živi."
"Može, ali samo u vašim granicama. I vi, odnosno vaša država, uzimate novac za robu koju izvozite. Moj otac u Americi daje novac za vaše vino koje kupuje u prodavnici. Znači da ipak ne može bez novca", zaključih.
"Međunarodne ekonomske odnose nije moguće urediti bez novca, u tome se slažemo. Ali, kad jednog dana sve zemlje ukinu novac, biće moguće", reče Andrija.
"Ali, čime će se plaćati roba?!", povikah.
"Neće se plaćati, zavladaće komunizam", reče Andrija tako mirno kao da priča o blagom letnjem lahoru. "Oni koji imaju davaće onima koji nemaju."
"Neće, ako ne dobija ništa zauzvrat", povikah opet. "Ko je budala da daje svoju robu za ništa?"
"Polako, Samer, ne uzbuđuj se, reče najednom Dara. Glas joj je bio tih i blag, ali sugestivan. "Još nisi shvatila bit komunizma."
"Jesam", rekoh sa manje uzbuđenja. Od svakog prema mogućnostima – svakome prema radu."
"Da, ali to je tek osnovno načelo. Treba razraditi pojedinosti sistema da to zaista i funkcioniše. Vidi ovako, Samer. Ne daje se tu roba nizašta. Niko nema i ne može da proizvede sve što mu treba. Nemačka je nekada bila siromašna zemlja jer nije imala prirodna bogatstva. To je bio uzrok čak dva svetska rata. Ona je u tim ratovima bila pobeđena, ali posle njih, uz pomoć međunarodne zajednice, oporavila se, stala na noge i opet postala jedna od največih ekonomskih sila. Pomoć koju je dobila, ona je vratila svojim proizvodima. Znači, daješ ono što imaš i kad imaš, primaš, dobijaš ono što nemaš, onda kad ti treba. To je ekonomski smisao komunizma – niko ne gubi a svi imaju."
"Ali, Nemačka nije komunistička", pobunih se iako je pomalo počelo da mi postaje jasno šta je smisao komnističkog ekonomskog poretka.
"Nije, ali se svetska zajednica ponela komunistički, nesebično prema njoj. Pojedinci koji su izazvali rat, kažnjeni su, ali ne može se kazniti čitav narod. Uostalom, narod nikada i nije kriv, njime se manipuliše", reče Andrija. "Je l' sad malo jasnije?"
"Jeste", nasmeših se. "Osnovno je – ne biti sebičan."
"Ni pohlepan", dodade Dara. "Bog nam je dao dovoljno svega, samo treba pravično raspodeliti: da svi imaju koliko im treba, a ne da neko grabi sebi da ima za deset života, a neko nema ni za danas. Jesi li sad shvatila, Samer, na čemu se zasniva kapitalizam?"
"Jesam, na pohlepi", potvrdih iako mi nije bilo jasno kako dođosmo do kapitalizma, a počeli smo o komunizmu. Jedinstvo suprotnosti, sinu mi. Da nije bilo kapitalizma, ne bi bilo ni komunizma. Da li to znači da će se kapitalizam i komunizam, u raznim vidovima, večito smenjivati, da nikad neće zavladati mir među ljudima?
"Možda hoće, a možda i neće, Samer", odgovori mi Dara.
"Ali, novac sigurno jeste jedan od izazivača sukoba. Njega smo uklonili pa će da vidimo", dodade Andrija.
"Lepo. Drago mi je da je bar jedan od uzroka uklonjen. Ali, šta ćemo sa drugim uzrocima? Religijom, na primer. Hrišćani i muslimani mogu da se okrenu protiv staroveraca, smanjujete im stado, ugrožavate njihov razlog postojanja. Možemo li da razgovaramo o tome, Daro?"
"Možemo, Samer, naravno. Pitaj šta god želiš."
"Idem ja da se malo prošetam", ustade Andrija.
"Andrej, pa ne smetaš nam", rekoh. Možda mi i pomogneš."
"Siguran sam da ti u tvom poslu nije potrebna pomoć. Sa pitanjima se odlično snalaziš, jezik znaš, prema tome – plivaj! A i ja ću", reče skinuvši majicu.
I zaputi se prema jezeru.
"Šta te zanima, Samer?", upita Dara
Ja otpih čaj.
"Pa, prvo, kako je ovaj čaj tako ukusan? Od čega je?", upitah.
"To je biljni čaj, Samer. Pomešala sam više biljaka, ali kao što verovatno primećuješ, najjače se oseća lipa jer ima najjači miris. Ali, najjače dejstvo ima biljka koja se gotovo ne oseća, a sa medom, daje osećaj blaženstva i sreće."
Ja sam doduše osetila da mi je mnogo lepo, ali sam mislila da je to zbog Andrijine blizine.
"Pa ja još ništa ne osećam", izazivala sam je.
Dara se nagnu i zaviri u moju šolju.
"Ali, tek si pola popila. Osetićeš, polako. Drugo?"
"Drugo, Daro, koste vi zapravo i zašto vas neko naziva vešticom?"
Lako se osmehnula. "Nena, a?"
Klimnuh glavom.
"Nena zna da ja jesam veštica. Odnosno, da je moja baba bila veštica, čuvena Stamena Miročka, poznata širom Vlaške, Bugarske i Srbije. A trebalo je da i ja postanem veštica. Ali je moj otac bio Veselko Ciganin, muzikant i zabavljač, najbolji čovek koji je hodao ovom zemljom. Od njega sam nasledila dobrotu i postala dobra, umesto zla veštica. Oduvek sam ljudima činila samo dobro; tako sam, umesto da postanem veštica, postala vila."
"Vila čarobnica", ote mi se.
"Možeš me i tako nazivati. To je zapravo isto što i vešica, samo vile svoje umeće koriste da pomažu ljudima, umesto da im čine zlo kao veštice. Evo, uzmi ovaj dar, to sam za tebe načinila."
Na njenom dlanu jestajala ista onakva pločica koju sam primetila da svi nose, na kojoj je naslikano nešto nalik suncu.
"Šta je to?", upitah iako sam znala.
"Kolovrat, Svarogov krug", odgovori. "Simbolizuje istovremeno večnost i prolaznost, beskrajan krug rađanja i smrti. To nije samo verski simbol rodnoverja, kao što si možda mislila, već i simbol slovenstva. Ovaj kolovrat, koji ti dajem je i mnogo više, međutim, jer sam ga sačinila posebno za tebe i u njega ugradila svu onu energiju Sunca i vegetacije koja je upravo tebi potrebna. Noseći ovu amajlija, bićeš srećna i uuvek dobro raspoložena, a dobro raspoloženje je najbolji čuvar zdravlja i garantuje dug i srećan život."
Primila sam dar čvrsto ga stegnuvši u šaku. Istog trena sam osetila val blažensrva kako mi prožima telo.
"Hvala ti, Daro. Baš sam se pitala gde mogu nabaviti jedan ovakav", rekoh šireći vrpcu da bih je stavila oko vrata.
"Dozvoli da ti ja stavim", Dara mi uze medaljon iz ruku i namače mi oko vrata. "Šta je tvoje treće pitanje?"
"Treće, htela sam da pitam o vašoj veri. Šta ona uči, koje su joj osnovne vrednosti, u čemu se razlikuje od hrišćanstva i islama?"
"Osnovna razlika u odnosu na islam, hrišćanstvo i druge monoteističke religije jeste u tome što nemamo jednog jedinog Boga Svemogućeg…
Ovo je Dara izrekla sa izvesnom dozom ironije.
"… gospodara Zemlje i Neba, svetla i tame, a nemamo ni pale anđele. Imamo više bogova koji zapravo predstavljaju prirodu i promene u njoj."
"Već znam da je Lada boginja leta", ubacih se.
"Da, moglo bi se reći da je tvoja imenjakinja. Ali, nije to jedino ime tog ženskog božanstva, slovenski panteon je prilično zamršen. Ona je i Vesna, boginja proleća, ali i Lela ili Ljilja, šumska vila ili Šumska Majka i Majka Vlažna Zemlja. Od ženskih božanstava ona ne obuhvata jedino Moranu, boginju smrti i zime."
"Ali, zašto vam je panteon toliko zamršen?", upitah.
"Verovatno zato što su slovenska plemena živela razuđena na širokom prostoru evroazijske ravnice i što nikad nisu imala svoju državu da bi to postala i državna religija. Ovako je svako pleme izgradilo svoj panteon. Može se izvući nešto što je zajedničko, na primer, kod baltičkih, kod ruskih i kod srpskohrvatsko-čeških plemena i načiniti posebni panteoni."
"Dobro, znači, nedostatak zajedničke države je za to kriv", zaključih. Ali, pretpostavljam da ipak imate jednog zajedničkog, vrhovnog boga."
"Svi su nam bogovi zajednički, a ne samo vrhovni", pobuni se Dara.
"Ali, koji je vrhovni?"
"A, to. Pa Svarog, Rod, Usud."
"Opet tri imena", zaključih.
"Opet", složi se Dara skrušeno. "A možda je tako i bolje, da niko ne bude vrhovni i najmoćniji. Sloveni ne vole moćnike."
"To sam i sama zaključila", nasmejah se. "Zato i niste imali zajedničku državu, mislim u vreme kada su je imali drugi narodi u susedstvu. A i one koje ste kasnije imali, nisu se dugo održale. Dušanovo carstvo, Jugoslavija… Ni oko čega ne možete da se složite i dogovorite."
"U pravu si, Samer. Ali nijedna nije bila pravična. Slavija jeste. Daće bog da se ona održi makar nekoliko vekova, da narod napokon oseti šta su sloga i blagostanje."
"Često pominjete boga, 'daće bog' ili 'dao bog'. Na kog boga tačno mislite kad ih imate toliko?"
"Ako tako kažem, očito mislim na onoga koji daje, na Daboga, Dajboga ili Daždboga."
"Ajoj", zavapih stavljajući šaku na čelo.
"Ne kukaj, ima on još imena", nastavlja Dara neumoljivo. "Pripegalo, Radgost, Horz, Svarožić, Koledo. Slavi se u isto vreme kada i Božić, pa možemo da ga smatramo i božijim sinom, što ustvari i jeste – najstariji Svarogov sin. Zato ga i zovu Svarožić."
"Auh, koji haos!", teatralno se uhvatih za glavu. "Ali, možda sve to dovedete u red posle ujedinjenja", iskušavala sam je.
"Kakvog ujedinjenja", trže se Dara, "pa već smo se ujedinili."
"Jeste vi, balkanski Sloveni, to jest Slavini. Ali, Rusi, Poljaci, Česi, nisu. Zar ne želite da se svi ujedinite?"
"Ma kakvi! Pa da se utopimo u rusko more, da nas nema. Mali smo mi da se s njima ujedinimo, ako ne želimo da ostanemo bez sebe."
"Ali tako biste sistematizovali sve bogove, napravili hijerarhiju, dobili biste jedinstveni panteon", insistirala sam.
"Neka hvala. Uostalom bogovi su nebitni", odmahnu prvosveštenica rukom.
"A šta je važno", upitah.
"Važne su vrednosti koje zagovaramo", reče.
"A to su?…" navaljivala sam.
"A to su jednakost, zajedništvo, nesebičnost, a u prvom redu ljubav. Mi sve to imamo, zašto bismo se ujedinjavali sa onima koji ne žele te vrednosti?"
"Otkud znate da ne žele?"
"Da su želeli, ostvarili bi to onda kad su se predstavljali kao najveća i najmoćnija komunistička zemlja. Ali ne. Ostvarili su jednakost samo u Gulagu, gde su svi bili jednako poniženi, jednako gladni i nemoćni. Oni koji su trebali da ostvare jednakost za sve, postali su aristokratija, kao u srednjem veku, i na svakom koraku gušili slobodu mišljenja i govora."
"Ali Gorbačov…", pokušah da je zaustavim.
"Gorbačov nije bio ništa bolji od ostalih. On je na mala vrata uveo takozvano 'slobodno tržište', odnosno kapitalizam. Tako smo izgubili nadu da ćemo ikada imati komunizam. Dobrotina zadruga nam je vratila tu nadu; zato je prevrat i izvršen."
"Daro", poskočih da iskoristim priliku, zaboravljajući na propisanu etikeciju, "šta vi znate o tome kako je prevrat itvršen?"
"Znam sve", reče sa gordim smeškom. "Ja sam prevrat isplanirala i učestvovala u njegovom sprovođenju. Doduše, ideja je bila Miloševa, ja sam je samo razradila i učestvovala u njenom ostvarenju."
"A ko je Miloš?", upitah iako mi je Andrija već rekao.
"Miloš Cerović, školski drug Andrijinog tate. U to vreme bio je komandant brigade za specijalne zadatke vojne policije. Njegovi vojnici su ga voleli i mogao je da računa na njihovu lojalnost. Ne treba ni pominjati da su bili vrhunski obučeni, ali, uz moje čarolije to nije ni bilo neophodno."
"Za šta ste tačno upotrebili čaroliju?", želela sam da znam.
"Da neutralizujem stražare koji su čuvali predsednika i premijera. Jer, najvažnije je bilo da ne dođe do pucnjave i prolivanja krvi, da se ne podigne cela vojska. Naša mala grupa bila bi brzo savladana i od prevrata ne bi bilo ništa."
"I, kako ste to učinili?", upitah.
"Opsenom. Stražari nisu videli vojne policajce kako odvode predsenika i premijera nego su videli ono što oni žele da vide. Ukratko, sanjali su ispunjavanje svojih želja, sanjali su."
"A gde ste odveli predsednika i premijera?"
"U jedno ugodno i luksuzno letovalište. I sad su tamo. Imaju sve što im treba, uživaju."
"A ministri?"
"Ministri nisu bili tako dobro obezbeđeni. Njih smo jednostavno pohapsili i odveli kod predsednika i premijera da zajedno vladaju. Vlada zaseda u punom sastavu."
"Kako to da tajne službe, britanske, ruske i naše, nisu saznale gde se nalazi vlada?", upitah.
"Odmah posle prevrata smo i njih pohapsili i poslali kući."
"Ali, kako ste ih otkrili?"
Dara se nasmešila. "Pa šta misliš?"
"Čarolija?"
Dara potvrdi.
"Pretpostavljam da ste tako i mene proverili?"
"Nije bilo potrebno", reče Dara šeretski. "Za tebe se pobrinuo Andrija. Ima on svoje metode. Ne brini, znamo da nisi povezana ni sa jednom tajnom službom. Ali, to ne znači da si sada van nadzora. Zato, budi oprezna!"
Kako da budem oprezna? Kako da se zaštitim od čarolije?
"Daro, hajde da se mi vratimo na vašu, slavinsku veru."
"Nije to slavinska, nego slovenska, i to staroslovenska vera", ispravi me Dara. "U Slaviji imamo i druge vere, hrišćanstvo, islam…"
"Dobro, ali slovenska je izvorno vaša. Imajući u vidu da Slavini potiču od Slovena, zato sam rekla slavinska" objašnjavala sam. "Ono što me zanima jeste imate li vi nešto nalik na Deset božijih zapovesti ili na sedam smrtnih grehova?"
"U našoj religiji ne postoji greh kao takav. Ne postoji pakao, a raj je na zemlji i u ovom životu jer, drugi ne postoji. Nemarnim odnosom prema prirodi činimo smrtni greh, ali kazna za to ne čeka nikog u paklu, u drugom životu, već u ovom; jer takvim odnosom, načinićemo pakao od raja u kome već živimo. I ne treba bogovi da nas kažnjavaju, kažnjavamo se sami takvim odnosom."
"Ipak, postoje kazne za nemaran odnos prema prirodi", rekoh, sigurna da je tako.
"Naravno", potvrdi Dara, "ne može se nekažnjeno rasipati đubre po parkovima niti bacati u reku ili jezera. Mora se znati red."
"I koja je kazna?", upitah znajući da ne može biti novčana.
"Najčešća je nedelju dana."
"Zatvora?!", iznenadih se.
"Ma neee", odvrati Dara kroz smeh. "Nedelju dana čuvanja i čišćenja parkova. Neka vide kako je to kad treba čistiti svoje i tuđe brljotine, kad treba uhvatiti i izreći kaznu prekršiocu."
"A ako odbije?", upitah.
"Kako odbije?", zinu Dara. "Koliko znam, takav slučaj još nismo imali, a pravo da ti kažem, ne znam ni šta zakon predviđa u tom slučaju; ne bavim se time. Moraćeš da pitaš Dobrotu."
'Naravno, Deda Uča je morao znati sve, verovatno je on i smislio takav sistem kažnjavanja. Čuvar prirode, umesto da ga lupi po džepu, svašta!', mislila sam u sebi.
"Ako je osnovno načelo 'ne povređivati sebe ni druge', pretpostavljam da i kazna mora biti u skladu s tim", rekoh naglas. "Mislim, ne sme podrazumevati nasilje nad prekršiocem, niti lišavanje slobode. Pa onda kako?"
"Zaista ne znam", sleže Dara ramenima.
'Vidovita vračara da ne zna', začudih se u sebi.
"Pitaću Dobrotu; i to odmah", reče Dara odlučno.
Mislila sam da će ga pozvati telefonom i gledala odakle će ga izvući kad ni džepove ni tašnu nije imala. Ali, ne. Dara je zažmurila i zabacila glavu nazad. Verovatno je sa Dedom komunicirala mislima.
"Aha!", reče najednom i otvori oči. "Dok su pod kaznom, nose osuđeničku odeću, narandžasto-zelenu. Niko s njima ne komunicira, osim članova njihove porodice", objasni mi Dara.
Nešto mi promače kroz svest. "Narandžasto-zelenu!", uzviknuh. "Pa ja sam to videla u Gradini, samo nisam obraćala pažnju; mislila sam da se radi o komunalcima."
"I jesu komunalci", potvrdi Dara. "Osuđenici koji se brinu o čistoći grada."
Andrija je u međuvremenu izašao iz jezera i došao do nas.
"Jesi li raspoložena za vožnju biciklom?", upita me.
Meni se nehotice ote pogled ka letilici.
"Ne brini", reče, "to ću odmah rešiti."
Ode do letilice i nekoliko trenutaka je nešto tipkao na komandnoj tabli. Zatim dođe i sede pored mene. Odmah potom, letilica se odvoji od tla i zaplovi u pravcu Suvarije. Uzdržah se da joj ne mahnem, ali je Andrija to primetio i nasmejao se.
"Nisi jedina koja ima taj poriv", reče. "I mene spopadne iako sam je ja programirao. Nego, jeste li vi završile razgovor? Je l' ti Dara pričala o svom detinjstvu na Miroču i kasnijem životu u Gradini?"
Zbunjeno slegnuh ramenima. "Nisam je to ni pitala", rekoh, "pričale smo o drugim stvarima."
"Nije važno, Samer", reče Dara, "viđaćemo se mi još; nećeš sutra u Ameriku."
Meni pade na pamet da sam, prema ugovoru, Vašington Postu dužna još samo ovu reportažu.
"Ostani još koji dan, Sami", reče Andrija molećivo. Izgledalo je da to zaista želi.
"Možemo sad da krenemo", rekoh i pođoh prema biciklima koje smo Deda i ja prošli put ostavili.
"Samer, drago mi je što smo se upoznale", reče mi Dara na rastanku. "Dođi opet, kad god poželiš. Sad poznaješ dosta ljudi, ne moraš čekati na Andriju. A i on će uskoro opet doći, vidim to."
Dragi čitaoci,
Ovo je bilo moje deseto, ali, nadam se, ne i poslednje pismo iz Slavije, odnosno Nove Utopije, kako smo je, za ovu priliku nazvali. U njemu ste malo bolje upoznali Daru Vračaru, odnosno vilu čarobnicu, kako je Andrija zove i saznali smo ko je zapravo, i kako, izveo beskrvni prevrat u Slaviji 2018.
Vaša
Samer Vord
VILA ČAROBNICA
(Odlomak iz nezavršenog romana "Zadruga Suvarija")
Autor: Slobodan Anić
Probudilo me neštougodno teško na mojim grudima. Promeškoljila sam se i pokušala da to uklonim. Bila je to nečija ruka. Sad se pomerila do moga obraza.
"Budna si, ljubavi?", upitao je Andrija i spustio lagani poljubac na moje usne.
U trenutku sam se setila svega.
"Šta ćeš ti u mojoj sobi!?", uzviknula sam glasnije nego što je trebalo.
"Ššš", rekao je i prstima mi stisnuo usne. "Probudićeš ostale".
Ti ostali su bili Nenad i Nevena koji su imali sobe na istom spratu. Deda i Anđela su spavali u prizemlju.
"Idem da se istuširam", besno sam rekla i pošla u kupatilo.
"Polako", reče i obuhvati me rukama. Iščezla sam u njegovom zagrljaju i prislonila glavu na njegova široka dlakava prsa. Miris njegovog tela me izluđivao. "Zar nismo rekli da ćemo zajedno pod tuš?"
"Hajdemo", rekla sam jer nije bilo vreme za raspravu. "Da ne zakasnimo na čaj kod veštice."
Opet mi je spustio lagani poljubacna usne.
"Zamoliću te nešto", rekao je. "Nemoj koristiti reč 'veštica'. Ima uvredljivu konotaciju, a nemaš nikakvog razloga da se tako odnosiš prema njoj."
"Dobro, onda čarobnica", rekla sam, ponosna na svoje poznavanje jezika.
"To može", rekao je Andrija. "Znači otprilike isto, a nema uvredljivu konotaciju. Nego, hajdemo!"
Odvukao me pod tuš i pustio skoro hladnu vodu, onakvu kakvu i ja volim.
Anđela nas je čudno pogledala kad smo prošli kroz kuhinju izlazeći na kuhinjsku terasu.
"Šta golupčići žele?", upitala je poluironično.
"Ništa, svratili smo samo da te pozdravimo. Idemo kod Dare na čaj."
"Zavidim vam", rekla je Anđela. "Znajući Daru, to neće biti samo čaj nego prava gozba."
Zastrepela sam od najavljenog gostoljublja jer nisam želela da ovako rano pretovarim stomak.
Izašli smo na ledinu gde je Andrija sinoć ostavio 'leteći tanjir' i začudila se kad sam videla da se pljosnata kupola blista na suncu. Sinoć nije postojala kupola.
"Podigao sam sinoć kupolu da noćna magla ne pokvasi sedišta i ćilim", reče Andrija držeći u ruci nešto što je ličilo na daljinski upravljač. Pritisnuo je neku tipku i dva dela kupole nestadoše u podu letilice, sa jedne i druge strane.
"Sedi i priveži se!" zapovedi Andrija pokazujući remen na rukohvatima fotelje.
Iako mi se sviđalo što je tako odlučan, ipak pomislih da bi mogao biti malo blaži.
"Letećemo brže i na većoj visini", objasni mi Andrija svoju grubost.
Otišao je do table sa komandama i ispritiskao više tipki. Zatim je došao, seo na dvosed i vezao se kao i ja. Tek što je to učinio letilica poče da se diže pravo u vis kao lift. Uzdigli smo se na visinu desetospratnice. To sam nepogrešivo mogla da ocenim jer sam sa visinom spratova imala iskustva iz Vašingtona.
Andrija je i dalje mirno sedeo i gledao me pa sam zaključila da je programirao let i uključio automatskog pilota, ako to može tako da se nazove, jer, ovo je više ličilo na leteći ćilim iz bajki iz hiljadu i jedne noći nego na moderne letilice.
"Kako je moguće da Slavija, mala i relativno siromašna zemlja, ima ovakvu letilicu, a Amerika, najmoćnija zemlja na svetu, nema. Ko je izumeo ovu letilicu? Neki novi Nikola Tesla?"
"Pa… Znaš li onu izreku 'Sve se može kad se dvoje hoće'?"
"Znam", odgovorila sam nasmejavši se, "ali mi se čini da ne glasi tačno tako, da ima jednu reč više."
"U pravu si", potvrdi Andrija, "ali upravo je ta reč ključna. Naime, letilicu je izumeo sedamnaestogodišnji gimnazijalac da bi mogao da uzleti do sedamnaestog sprata i uđe kroz prozor kod svoje devojke. Njen otac je inženjer pa je stvar ispitao i, eto letećeg ćilima."
"Ali, čime se pokreće? Ne čujem nikakav motor."
"I nema ga", zavrte Andrija glavom. "Pokreće se na ljubav."
"Ma daj, Andrej", naljutih se.
"Šta, ne veruješ? Pa šta ti misliš, na šta se pokreće?"
"Na struju", lupila sam. "Svetle lampice na kontrolnoj tabli."
"To si dobro zapazila, ali nisi u pravu", reče Andrija. "To je kompjuter pomoću koga se upravlja. On radi na baterije, ali letilica ne."
"Pa na šta onda?"
"Ne smem da ti odam tehničku tajnu", reče Andrija. "Neka tvoji pošalju špijune-eksperte da to otkriju, ako žele."
"A ti da ih odmah pohapsiš", rekla sam jetko.
"Pa to mi je posao", sleže on ramenima.
"Stvarno, Andrej", počela sam da molim, "na šta?"
"U redu, reći ću ti. Koristi istu onu silu protiv koje se bori, samo suprotnog usmerenja."
"Gravitaciju!", uzvinula sam.
Andrija je klimnuo i napravio krug prstom.
"Antigravutaciju", zaključila sam.
"Pametno moje malo", rekao je Andrej i zagrlio me.
Prela sam kao mačka. Naslonila sam se leđima na njegova široka prsa i sada se najzad posvetila proučavanju krajolika. Sa ove visine Šumadija je izgledala još lepše nego sa zemlje. Livade, šumarci, oranice, voćnjaci, vinogradi, promicali su na više od pedeset metara ispod nas. Na severu sam ugledala srebrnkastu traku velike reke koja je sa ove visine izgledala tako mala. Videla se i Gradina prikazujući se poput dečje građevine od lego-kockica. Pored samog Dunava ugledah neku staru građevinu.
"Šta je ono pored Dunava?", upitah Andriju.
"Jerinin Grad, tvrđava iz petnaestog stoleća", objasni mi Andrija.
Pojam mi je bio poznat iz literature ali…
"Pa zašto mi Deda nije pokazao kad smo bili u Gradini", rekoh glasno.
"Zavisi šta ste tamo radili", reče Andrija.
"On i Nenad su bili u sudu ili katastru, a ja sam bila sa Nenom u restoranu "Lipov lad", odgovorih.
"Eto ti objašnjenje", reče Andrija. "Nena verovatno nije smatrala za potrebno da ti pokaže tvrđavu, verovatno joj to nije bilo ni na kraj pameti."
Letilica je već prevalila rastojanje do jezera Voden i spustla se na ledinu pored jezera potpuno sama, bez Andrijine navigacije; da, već je bio programirao za to. Andrija spusti kupolu i povede me prema jezeru.
Dara izroni iz jezera obučena samo u svoju kosu. Začudo, to mi više nije smetalo; naučila sam već da je prihvatam takvu.
"Dobro mi došli, deco", reče. "Raduje me što vas opet vidim, a raduje me i što se volite. Biće malih Spasića, ako bog da."
Meni ponovo buknuše obrazi, ko zna koji put od kako sam upoznala Andriju.
"Nemaš zašto da se stidiš, Sami. Nema u tome ničeg lošeg. Čovek treba da se stidi samo kad učini nešto loše sebi ili drugima. Ako ima savesti, naravno."
Išli smo prema Darinoj terasi dok se jutarnja izmaglica dizala i iščezavala u visinama.
"Hoćete li odmah čaj ili ćete možda prvo da malo plivate? Ja sam upravo završila."
Andrija i ja se pogledasmo i potrčasmo ka jezeru. Ja sam na sebi imala samo letnju haljinicu bez ičega ispod. Andrija mi pomože da je skinem. Pokušah da se pobunim, ali mi on stavi prst na usne.
"Ne činimo ništa loše, ni sebi ni drugima", reče i skide svoju majicu i bokserice.
Voda je bila ugodno sveža i mi smo uživali u njoj. Shvatila sam da je naše jutrošnje tuširanje bilo suvišno i pogledom tražila po obali nešto nalik na tuš, ali ne nađoh.
"Čista je voda", obavesti me Andrija polivajući me šakama, "nema potrebe za tuširanjem."
Voda nije bila bistra kao u planinskim vodama sa kamenitim dnom, ali jeste bila čista. Nije tu bilo nikakvog zagađenja, nikakve prljave tehnologije. Konji su imali svoje jezero, ali oni su čiste životinje, tako da je i donje jezero bilo čisto, čistije od nekih koja žive od turizma.
Sedeli smo posle na osunčanoj terasi u pletenim naslonjačama sušeći se na blagom jutarnjem suncu. Primetih da sunce nije onako vrelo kao onoga dana kada sam dobila zadatak da izveštavam iz Slavije i shvatih da dolazi jesen. Prva pomisao u vezi toga bio mi je drvored kestenova u našem vrtu u Pensilvaniji. Tata je odavno hteo da ih poseče, ali bih se ja pobunila jer sam se kao dete pod njima najlepše igrala. Sem toga,volela sam da ih pečem na plotni šporeta i da se vrišteći smejem kad bi se raspukli i odleteli u neki skriveni kutak mamine kuhinje. Potraga za njima je bila prava avantura.
Ugodno je zamirisalo kada je Dara iznela čaj. Umesto šećera iznela je med u plitkoj drvenoj posudi koja je imala poklopac-zatvarač sa navojem.
"Je l' to zastrug?", upitah ne toliko iz potrebe za obaveštenjem koliko da pokažem svoje znanje čak i tih zastarelih i nevažnih reči u doba stakla i plastike.
"A ti znaš šta je zastrug!?", začudi se Dara.
Ovako dremljivoj, na jutarnjem suncu, činila mi se mila, kao devojčica mlađa od mene.
"Znam, pročitala sam mnoge knjige na slavinskom, odnosno srpskohrvatskom jeziku", pohvalih se.
"Pa ne bih rekla da je to tako česta reč", reče Dara.
"I nije; zato sam je i zapamtila", odvratih. "Imala sam, dok sam studirala, sveščicu sa retkim rečima. Pokazala se vrlo korisna na ispitu, jer smo imali profesora koji je tražio da znamo upravo te reči. Verovatno je imao cilj da nas ne pusti na ispitu. Mnogi sjajni studenti su tako i pali, ali – ja sam prošla."
"Pametna si ti glavica", reče Andrija grleći me. Meni bi neprijatno pred Darom pa pokušah da se oslobodim.
"Nemaš čega da se stidiš, Samer", reče Dara. "Ljubav je nešto najlepše što su bogovi podarili čoveku. Uživajte u ljubavi dok ste mladi jer starenjem ljubavni zanos se gubi, izvetri kao što izvetre svi kvaliteti vina u otvorenoj posudi; uvene kao što uvene cvet bez vode."
Jesi li ti, Daro, nekad volela i uživala u ljubavi, pomislih ne nameravajući da zaista postavim to pitanje.
"Ja sam mog Živka odmah volela bez zazora i stida. Nema u ljubavi ničeg lošeg i sramnog. To su nam popovi nametnuli taj neki moral istočnih naroda kod kojih je žena vlasništvo muža."
Ovo je opet zazvučalo kao odgovor na moje nepostavljeno pitanje. Sad sam bila gotovo sigurna da Dara, ali i Andrija, na neki način čuju ili bar pretpostavljaju moje misli.
"Svi ljudi imaju tu sposobnost, Samer", odgovori mi Dara naglas, "Samo je većina zanemari i ne neguje. To je empatija, da ti prevedem na jezik koji poznaješ. Znam da tu latinsku reč prevode kao saosećanje, ali to nije potpuno tačan prevod. To je mnogo više od saosećanja. Kada se beba tek rodi, ne zna da govori, ali majka nepogrešivo zna da li je beba gladna, mokra ili je nešto boli. Isto važi i za oca koji provede više vremena uz svoje dete. S druge strane, i deca znaju šta njihovi roditelji misle i osećaju, kasnije se to prenosi i na druge. Kad bi se taj osećaj negovao i razvijao, vremenom bi svi ljudi postali telepate. Ali ne, mi se otuđujemo jedni od drugih, štitimo svoju individualnost zaboravljajući da je čovek društveno biće i da samo u zajednici može da se potpuno ostvari i kao individua. Pogledajte ljude u velikim gradovima; većina ih je usamljena i nesrećna. A zašto?, Zato što su se sami izolovali od društva, brinući svako svoju brigu, gledajući kako da steknu što više novca, kako da napreduju u poslu, kako da steknu što bolju poziciju u društvu. Tu se drugi ljudi ne doživljavaju kao braća i susedi nego kao suparnici, gotovo neprijatelji. Kako da tu čovek bude srećan?"
Andrija se oprezno nakašlja. "Daro, prošla su ta vremena. To je bilo pre revolucije. Oće Sami da pomisli da smo mi neki nesretan narod."
"Naravno, naravno", trže se Dara. "Oprostite, deco, zanela sam se. Nekad zaboravim u kom vremenu živim."
Ustala je i otišla u kuću. Vratila se noseći pladanj sa vrućim hlepčićima ili lepinjama, kako to ovde zovu. U drugoj je nosila zastrug sa slatkom pavlakom.
"Evo, prihvatite se šta je bog dao, da ne pijete čaj na gladan stomak." Nasmejala se. "Moj Živko je imao običaj da kaže 'Kako da jedem na prazan stomak'. Posle toga bi pio pivo ili vino. Voleo je kapljicu veseli Živko.
"A je l' pio rakiju?", upita Andrija.
"Nije u to doba još bilo rakije. Inače bi se skombrljao sa neke građevine, veselnik."
"A šta je radio vaš muž?", upitah.
"Radio je svašta i sve je umeo. Što vidi to napravi. On je napravio prvu crkvu u Gradini."
"Kako? Znači bio je hrišćanin!?", začudih se.
"N-nee. Ni oni koji su ga unajmili da gradi crkvu još nisu bili hrišćani. U Gradini tada, svi smo bili staroverci, rodnoverci, ili jednostavno Sloveni."
"A vi ste i tada bili prvosveštenica?"
"Ne. To zvanje tada nije ni postojalo. Imali smo vrača, duhovnog starešinu koji je rukovodio seoskim ritualima i obredima, kao ja juče na Perunov dan. Sad sam vračara, ženski vrač, pa su me zato i nazvali prvosveštenicom. A to zato jer sam jedini rođeni staroverac, svi ostali su rođeni kao hrišćani ili muslimani. Zanimljivo je da su među novim starovercima najbrojniji muslimani – Bošnjaci, čak i Asirci."
"Asirci!?", začudih se.
"Tako zovemo Sirijce, lakše je za izgovor."
"Otkud oni?"
"Zadržali su se kod nas šesnaeste, kad im je Evropa zatvorila granice. Bežali su od građanskog rata u svojoj zemlji koji im je proizvela Amerika u želji da im promeni vladajući režim i nametne svoje vrednosti, odnosno kapitalizam. Pod navodnom borbom za ljudska prava srušili su vladajuće režime u više arapskih zemalja dok nisu uvideli da drugim narodima ne treba nametati svoje vrednosti i oblike vladavine. To je isto kao kad bi patuljku dao odeću džina, ili obratno. Shvatili su to Amerikanci tek kad su u Severnoj Koreji dobili po gubici, kao da im nije bio dovoljan Vijetnam da izvuku pouku."
Setih se nesretne 2035. kad je moja zemlja pokušala da obori režim u Severnoj Koreji. Dobili smo po labrnji i shvatili da nismo toliko moćni protiv naroda koji želi da sačuva svoju posbnost, samosvojnost.
"Samo su hteli da unište komunizam", pokušah da opravdam spoljnu politiku svoje zemlje.
"A zašto? Šta je u komunizmu tako loše?"
"Ljudi su obespravljeni, nemaju demokratske institucije", pokušah ponovo.
"Ali imaju sve što im treba i – niko ih ne pljačka", reče Dara.
"Osim sopstvene vlasti", primetih jetko.
"Ali, to je njihova vlast, neka se sami izbore sa njom, a ne da im Amerika kroji kapu."
"Pa nije to Amerika, nego multinacionalne kompanije", rekoh, "one upravljaju i Amerikom i celim svetom."
"Nikud nas ne vodi ova rasprava", prekide nas Andrija. "Vidim da si svesna da svetom upravlja međunarodni kapital, odnosno Njegovo Veličanstvo Novac. E, zato smo ga mi ukinuli.Može i bez njega da se živi."
"Može, ali samo u vašim granicama. I vi, odnosno vaša država, uzimate novac za robu koju izvozite. Moj otac u Americi daje novac za vaše vino koje kupuje u prodavnici. Znači da ipak ne može bez novca", zaključih.
"Međunarodne ekonomske odnose nije moguće urediti bez novca, u tome se slažemo. Ali, kad jednog dana sve zemlje ukinu novac, biće moguće", reče Andrija.
"Ali, čime će se plaćati roba?!", povikah.
"Neće se plaćati, zavladaće komunizam", reče Andrija tako mirno kao da priča o blagom letnjem lahoru. "Oni koji imaju davaće onima koji nemaju."
"Neće, ako ne dobija ništa zauzvrat", povikah opet. "Ko je budala da daje svoju robu za ništa?"
"Polako, Samer, ne uzbuđuj se, reče najednom Dara. Glas joj je bio tih i blag, ali sugestivan. "Još nisi shvatila bit komunizma."
"Jesam", rekoh sa manje uzbuđenja. Od svakog prema mogućnostima – svakome prema radu."
"Da, ali to je tek osnovno načelo. Treba razraditi pojedinosti sistema da to zaista i funkcioniše. Vidi ovako, Samer. Ne daje se tu roba nizašta. Niko nema i ne može da proizvede sve što mu treba. Nemačka je nekada bila siromašna zemlja jer nije imala prirodna bogatstva. To je bio uzrok čak dva svetska rata. Ona je u tim ratovima bila pobeđena, ali posle njih, uz pomoć međunarodne zajednice, oporavila se, stala na noge i opet postala jedna od največih ekonomskih sila. Pomoć koju je dobila, ona je vratila svojim proizvodima. Znači, daješ ono što imaš i kad imaš, primaš, dobijaš ono što nemaš, onda kad ti treba. To je ekonomski smisao komunizma – niko ne gubi a svi imaju."
"Ali, Nemačka nije komunistička", pobunih se iako je pomalo počelo da mi postaje jasno šta je smisao komnističkog ekonomskog poretka.
"Nije, ali se svetska zajednica ponela komunistički, nesebično prema njoj. Pojedinci koji su izazvali rat, kažnjeni su, ali ne može se kazniti čitav narod. Uostalom, narod nikada i nije kriv, njime se manipuliše", reče Andrija. "Je l' sad malo jasnije?"
"Jeste", nasmeših se. "Osnovno je – ne biti sebičan."
"Ni pohlepan", dodade Dara. "Bog nam je dao dovoljno svega, samo treba pravično raspodeliti: da svi imaju koliko im treba, a ne da neko grabi sebi da ima za deset života, a neko nema ni za danas. Jesi li sad shvatila, Samer, na čemu se zasniva kapitalizam?"
"Jesam, na pohlepi", potvrdih iako mi nije bilo jasno kako dođosmo do kapitalizma, a počeli smo o komunizmu. Jedinstvo suprotnosti, sinu mi. Da nije bilo kapitalizma, ne bi bilo ni komunizma. Da li to znači da će se kapitalizam i komunizam, u raznim vidovima, večito smenjivati, da nikad neće zavladati mir među ljudima?
"Možda hoće, a možda i neće, Samer", odgovori mi Dara.
"Ali, novac sigurno jeste jedan od izazivača sukoba. Njega smo uklonili pa će da vidimo", dodade Andrija.
"Lepo. Drago mi je da je bar jedan od uzroka uklonjen. Ali, šta ćemo sa drugim uzrocima? Religijom, na primer. Hrišćani i muslimani mogu da se okrenu protiv staroveraca, smanjujete im stado, ugrožavate njihov razlog postojanja. Možemo li da razgovaramo o tome, Daro?"
"Možemo, Samer, naravno. Pitaj šta god želiš."
"Idem ja da se malo prošetam", ustade Andrija.
"Andrej, pa ne smetaš nam", rekoh. Možda mi i pomogneš."
"Siguran sam da ti u tvom poslu nije potrebna pomoć. Sa pitanjima se odlično snalaziš, jezik znaš, prema tome – plivaj! A i ja ću", reče skinuvši majicu.
I zaputi se prema jezeru.
"Šta te zanima, Samer?", upita Dara
Ja otpih čaj.
"Pa, prvo, kako je ovaj čaj tako ukusan? Od čega je?", upitah.
"To je biljni čaj, Samer. Pomešala sam više biljaka, ali kao što verovatno primećuješ, najjače se oseća lipa jer ima najjači miris. Ali, najjače dejstvo ima biljka koja se gotovo ne oseća, a sa medom, daje osećaj blaženstva i sreće."
Ja sam doduše osetila da mi je mnogo lepo, ali sam mislila da je to zbog Andrijine blizine.
"Pa ja još ništa ne osećam", izazivala sam je.
Dara se nagnu i zaviri u moju šolju.
"Ali, tek si pola popila. Osetićeš, polako. Drugo?"
"Drugo, Daro, koste vi zapravo i zašto vas neko naziva vešticom?"
Lako se osmehnula. "Nena, a?"
Klimnuh glavom.
"Nena zna da ja jesam veštica. Odnosno, da je moja baba bila veštica, čuvena Stamena Miročka, poznata širom Vlaške, Bugarske i Srbije. A trebalo je da i ja postanem veštica. Ali je moj otac bio Veselko Ciganin, muzikant i zabavljač, najbolji čovek koji je hodao ovom zemljom. Od njega sam nasledila dobrotu i postala dobra, umesto zla veštica. Oduvek sam ljudima činila samo dobro; tako sam, umesto da postanem veštica, postala vila."
"Vila čarobnica", ote mi se.
"Možeš me i tako nazivati. To je zapravo isto što i vešica, samo vile svoje umeće koriste da pomažu ljudima, umesto da im čine zlo kao veštice. Evo, uzmi ovaj dar, to sam za tebe načinila."
Na njenom dlanu jestajala ista onakva pločica koju sam primetila da svi nose, na kojoj je naslikano nešto nalik suncu.
"Šta je to?", upitah iako sam znala.
"Kolovrat, Svarogov krug", odgovori. "Simbolizuje istovremeno večnost i prolaznost, beskrajan krug rađanja i smrti. To nije samo verski simbol rodnoverja, kao što si možda mislila, već i simbol slovenstva. Ovaj kolovrat, koji ti dajem je i mnogo više, međutim, jer sam ga sačinila posebno za tebe i u njega ugradila svu onu energiju Sunca i vegetacije koja je upravo tebi potrebna. Noseći ovu amajlija, bićeš srećna i uuvek dobro raspoložena, a dobro raspoloženje je najbolji čuvar zdravlja i garantuje dug i srećan život."
Primila sam dar čvrsto ga stegnuvši u šaku. Istog trena sam osetila val blažensrva kako mi prožima telo.
"Hvala ti, Daro. Baš sam se pitala gde mogu nabaviti jedan ovakav", rekoh šireći vrpcu da bih je stavila oko vrata.
"Dozvoli da ti ja stavim", Dara mi uze medaljon iz ruku i namače mi oko vrata. "Šta je tvoje treće pitanje?"
"Treće, htela sam da pitam o vašoj veri. Šta ona uči, koje su joj osnovne vrednosti, u čemu se razlikuje od hrišćanstva i islama?"
"Osnovna razlika u odnosu na islam, hrišćanstvo i druge monoteističke religije jeste u tome što nemamo jednog jedinog Boga Svemogućeg…
Ovo je Dara izrekla sa izvesnom dozom ironije.
"… gospodara Zemlje i Neba, svetla i tame, a nemamo ni pale anđele. Imamo više bogova koji zapravo predstavljaju prirodu i promene u njoj."
"Već znam da je Lada boginja leta", ubacih se.
"Da, moglo bi se reći da je tvoja imenjakinja. Ali, nije to jedino ime tog ženskog božanstva, slovenski panteon je prilično zamršen. Ona je i Vesna, boginja proleća, ali i Lela ili Ljilja, šumska vila ili Šumska Majka i Majka Vlažna Zemlja. Od ženskih božanstava ona ne obuhvata jedino Moranu, boginju smrti i zime."
"Ali, zašto vam je panteon toliko zamršen?", upitah.
"Verovatno zato što su slovenska plemena živela razuđena na širokom prostoru evroazijske ravnice i što nikad nisu imala svoju državu da bi to postala i državna religija. Ovako je svako pleme izgradilo svoj panteon. Može se izvući nešto što je zajedničko, na primer, kod baltičkih, kod ruskih i kod srpskohrvatsko-čeških plemena i načiniti posebni panteoni."
"Dobro, znači, nedostatak zajedničke države je za to kriv", zaključih. Ali, pretpostavljam da ipak imate jednog zajedničkog, vrhovnog boga."
"Svi su nam bogovi zajednički, a ne samo vrhovni", pobuni se Dara.
"Ali, koji je vrhovni?"
"A, to. Pa Svarog, Rod, Usud."
"Opet tri imena", zaključih.
"Opet", složi se Dara skrušeno. "A možda je tako i bolje, da niko ne bude vrhovni i najmoćniji. Sloveni ne vole moćnike."
"To sam i sama zaključila", nasmejah se. "Zato i niste imali zajedničku državu, mislim u vreme kada su je imali drugi narodi u susedstvu. A i one koje ste kasnije imali, nisu se dugo održale. Dušanovo carstvo, Jugoslavija… Ni oko čega ne možete da se složite i dogovorite."
"U pravu si, Samer. Ali nijedna nije bila pravična. Slavija jeste. Daće bog da se ona održi makar nekoliko vekova, da narod napokon oseti šta su sloga i blagostanje."
"Često pominjete boga, 'daće bog' ili 'dao bog'. Na kog boga tačno mislite kad ih imate toliko?"
"Ako tako kažem, očito mislim na onoga koji daje, na Daboga, Dajboga ili Daždboga."
"Ajoj", zavapih stavljajući šaku na čelo.
"Ne kukaj, ima on još imena", nastavlja Dara neumoljivo. "Pripegalo, Radgost, Horz, Svarožić, Koledo. Slavi se u isto vreme kada i Božić, pa možemo da ga smatramo i božijim sinom, što ustvari i jeste – najstariji Svarogov sin. Zato ga i zovu Svarožić."
"Auh, koji haos!", teatralno se uhvatih za glavu. "Ali, možda sve to dovedete u red posle ujedinjenja", iskušavala sam je.
"Kakvog ujedinjenja", trže se Dara, "pa već smo se ujedinili."
"Jeste vi, balkanski Sloveni, to jest Slavini. Ali, Rusi, Poljaci, Česi, nisu. Zar ne želite da se svi ujedinite?"
"Ma kakvi! Pa da se utopimo u rusko more, da nas nema. Mali smo mi da se s njima ujedinimo, ako ne želimo da ostanemo bez sebe."
"Ali tako biste sistematizovali sve bogove, napravili hijerarhiju, dobili biste jedinstveni panteon", insistirala sam.
"Neka hvala. Uostalom bogovi su nebitni", odmahnu prvosveštenica rukom.
"A šta je važno", upitah.
"Važne su vrednosti koje zagovaramo", reče.
"A to su?…" navaljivala sam.
"A to su jednakost, zajedništvo, nesebičnost, a u prvom redu ljubav. Mi sve to imamo, zašto bismo se ujedinjavali sa onima koji ne žele te vrednosti?"
"Otkud znate da ne žele?"
"Da su želeli, ostvarili bi to onda kad su se predstavljali kao najveća i najmoćnija komunistička zemlja. Ali ne. Ostvarili su jednakost samo u Gulagu, gde su svi bili jednako poniženi, jednako gladni i nemoćni. Oni koji su trebali da ostvare jednakost za sve, postali su aristokratija, kao u srednjem veku, i na svakom koraku gušili slobodu mišljenja i govora."
"Ali Gorbačov…", pokušah da je zaustavim.
"Gorbačov nije bio ništa bolji od ostalih. On je na mala vrata uveo takozvano 'slobodno tržište', odnosno kapitalizam. Tako smo izgubili nadu da ćemo ikada imati komunizam. Dobrotina zadruga nam je vratila tu nadu; zato je prevrat i izvršen."
"Daro", poskočih da iskoristim priliku, zaboravljajući na propisanu etikeciju, "šta vi znate o tome kako je prevrat itvršen?"
"Znam sve", reče sa gordim smeškom. "Ja sam prevrat isplanirala i učestvovala u njegovom sprovođenju. Doduše, ideja je bila Miloševa, ja sam je samo razradila i učestvovala u njenom ostvarenju."
"A ko je Miloš?", upitah iako mi je Andrija već rekao.
"Miloš Cerović, školski drug Andrijinog tate. U to vreme bio je komandant brigade za specijalne zadatke vojne policije. Njegovi vojnici su ga voleli i mogao je da računa na njihovu lojalnost. Ne treba ni pominjati da su bili vrhunski obučeni, ali, uz moje čarolije to nije ni bilo neophodno."
"Za šta ste tačno upotrebili čaroliju?", želela sam da znam.
"Da neutralizujem stražare koji su čuvali predsednika i premijera. Jer, najvažnije je bilo da ne dođe do pucnjave i prolivanja krvi, da se ne podigne cela vojska. Naša mala grupa bila bi brzo savladana i od prevrata ne bi bilo ništa."
"I, kako ste to učinili?", upitah.
"Opsenom. Stražari nisu videli vojne policajce kako odvode predsenika i premijera nego su videli ono što oni žele da vide. Ukratko, sanjali su ispunjavanje svojih želja, sanjali su."
"A gde ste odveli predsednika i premijera?"
"U jedno ugodno i luksuzno letovalište. I sad su tamo. Imaju sve što im treba, uživaju."
"A ministri?"
"Ministri nisu bili tako dobro obezbeđeni. Njih smo jednostavno pohapsili i odveli kod predsednika i premijera da zajedno vladaju. Vlada zaseda u punom sastavu."
"Kako to da tajne službe, britanske, ruske i naše, nisu saznale gde se nalazi vlada?", upitah.
"Odmah posle prevrata smo i njih pohapsili i poslali kući."
"Ali, kako ste ih otkrili?"
Dara se nasmešila. "Pa šta misliš?"
"Čarolija?"
Dara potvrdi.
"Pretpostavljam da ste tako i mene proverili?"
"Nije bilo potrebno", reče Dara šeretski. "Za tebe se pobrinuo Andrija. Ima on svoje metode. Ne brini, znamo da nisi povezana ni sa jednom tajnom službom. Ali, to ne znači da si sada van nadzora. Zato, budi oprezna!"
Kako da budem oprezna? Kako da se zaštitim od čarolije?
"Daro, hajde da se mi vratimo na vašu, slavinsku veru."
"Nije to slavinska, nego slovenska, i to staroslovenska vera", ispravi me Dara. "U Slaviji imamo i druge vere, hrišćanstvo, islam…"
"Dobro, ali slovenska je izvorno vaša. Imajući u vidu da Slavini potiču od Slovena, zato sam rekla slavinska" objašnjavala sam. "Ono što me zanima jeste imate li vi nešto nalik na Deset božijih zapovesti ili na sedam smrtnih grehova?"
"U našoj religiji ne postoji greh kao takav. Ne postoji pakao, a raj je na zemlji i u ovom životu jer, drugi ne postoji. Nemarnim odnosom prema prirodi činimo smrtni greh, ali kazna za to ne čeka nikog u paklu, u drugom životu, već u ovom; jer takvim odnosom, načinićemo pakao od raja u kome već živimo. I ne treba bogovi da nas kažnjavaju, kažnjavamo se sami takvim odnosom."
"Ipak, postoje kazne za nemaran odnos prema prirodi", rekoh, sigurna da je tako.
"Naravno", potvrdi Dara, "ne može se nekažnjeno rasipati đubre po parkovima niti bacati u reku ili jezera. Mora se znati red."
"I koja je kazna?", upitah znajući da ne može biti novčana.
"Najčešća je nedelju dana."
"Zatvora?!", iznenadih se.
"Ma neee", odvrati Dara kroz smeh. "Nedelju dana čuvanja i čišćenja parkova. Neka vide kako je to kad treba čistiti svoje i tuđe brljotine, kad treba uhvatiti i izreći kaznu prekršiocu."
"A ako odbije?", upitah.
"Kako odbije?", zinu Dara. "Koliko znam, takav slučaj još nismo imali, a pravo da ti kažem, ne znam ni šta zakon predviđa u tom slučaju; ne bavim se time. Moraćeš da pitaš Dobrotu."
'Naravno, Deda Uča je morao znati sve, verovatno je on i smislio takav sistem kažnjavanja. Čuvar prirode, umesto da ga lupi po džepu, svašta!', mislila sam u sebi.
"Ako je osnovno načelo 'ne povređivati sebe ni druge', pretpostavljam da i kazna mora biti u skladu s tim", rekoh naglas. "Mislim, ne sme podrazumevati nasilje nad prekršiocem, niti lišavanje slobode. Pa onda kako?"
"Zaista ne znam", sleže Dara ramenima.
'Vidovita vračara da ne zna', začudih se u sebi.
"Pitaću Dobrotu; i to odmah", reče Dara odlučno.
Mislila sam da će ga pozvati telefonom i gledala odakle će ga izvući kad ni džepove ni tašnu nije imala. Ali, ne. Dara je zažmurila i zabacila glavu nazad. Verovatno je sa Dedom komunicirala mislima.
"Aha!", reče najednom i otvori oči. "Dok su pod kaznom, nose osuđeničku odeću, narandžasto-zelenu. Niko s njima ne komunicira, osim članova njihove porodice", objasni mi Dara.
Nešto mi promače kroz svest. "Narandžasto-zelenu!", uzviknuh. "Pa ja sam to videla u Gradini, samo nisam obraćala pažnju; mislila sam da se radi o komunalcima."
"I jesu komunalci", potvrdi Dara. "Osuđenici koji se brinu o čistoći grada."
Andrija je u međuvremenu izašao iz jezera i došao do nas.
"Jesi li raspoložena za vožnju biciklom?", upita me.
Meni se nehotice ote pogled ka letilici.
"Ne brini", reče, "to ću odmah rešiti."
Ode do letilice i nekoliko trenutaka je nešto tipkao na komandnoj tabli. Zatim dođe i sede pored mene. Odmah potom, letilica se odvoji od tla i zaplovi u pravcu Suvarije. Uzdržah se da joj ne mahnem, ali je Andrija to primetio i nasmejao se.
"Nisi jedina koja ima taj poriv", reče. "I mene spopadne iako sam je ja programirao. Nego, jeste li vi završile razgovor? Je l' ti Dara pričala o svom detinjstvu na Miroču i kasnijem životu u Gradini?"
Zbunjeno slegnuh ramenima. "Nisam je to ni pitala", rekoh, "pričale smo o drugim stvarima."
"Nije važno, Samer", reče Dara, "viđaćemo se mi još; nećeš sutra u Ameriku."
Meni pade na pamet da sam, prema ugovoru, Vašington Postu dužna još samo ovu reportažu.
"Ostani još koji dan, Sami", reče Andrija molećivo. Izgledalo je da to zaista želi.
"Možemo sad da krenemo", rekoh i pođoh prema biciklima koje smo Deda i ja prošli put ostavili.
"Samer, drago mi je što smo se upoznale", reče mi Dara na rastanku. "Dođi opet, kad god poželiš. Sad poznaješ dosta ljudi, ne moraš čekati na Andriju. A i on će uskoro opet doći, vidim to."
Dragi čitaoci,
Ovo je bilo moje deseto, ali, nadam se, ne i poslednje pismo iz Slavije, odnosno Nove Utopije, kako smo je, za ovu priliku nazvali. U njemu ste malo bolje upoznali Daru Vračaru, odnosno vilu čarobnicu, kako je Andrija zove i saznali smo ko je zapravo, i kako, izveo beskrvni prevrat u Slaviji 2018.
Vaša
Samer Vord
Нема коментара:
Постави коментар